Bez posebnih naznaka i datuma u kurikulumu Hrvatskog jezika već se tradicionalno obilježava 100. školski sat. Dio je to naše učeničke i učiteljske prakse jer, priznat ćete, 100 i nije mala brojka i svakako zaslužuje biti zapamćen, drukčiji. Ipak je to važna "obljetnica" svima nama. I učenicima i učiteljima jer da bismo stigli do tog broja, znači da se viđamo često, svakodnevno. Ove godine, stjecajem neveselih okolnosti, nismo ga proveli zajedno. No želja za proslavom, slavljem, igrom i nešto drukčijim satom nije jenjavala. Čak štoviše. I onda "pala ideja"... Zbog čega ne bismo ove godine posebnim učinili jedan 140. ili 143. sat?! Njih nikada i nitko nije proslavio. Zašto?! Vezujemo se uz "okruglice", obljetnice, a da bismo do njih stigli itekako su nam potrebni ovi "bezimeni", samo šturim i bezličnom brojkom obilježeni sati.
Nebo je cmizdrilo danima. Teško je povjerovati da smo već duboko i daleko u proljeću... Razlog više da zašarenimo i razveselimo i učionicu Hrvatskog jezika, sivi dan, a nadasve sami sebe u njemu.
Kad krenu ideje, zahuktauju se jedna za drugom i dječjoj kreativnosti kraja nema. 6. a obilježio je 140. sat. Veselo oslikana ploča, obilje smijeha, puno grickalica i sokova. Dobro, dobro, znamo svi da to i nije baš zdrava hrana, no jednako tako znamo i da je neopisivi gušt ponekad slatko zgriješiti. A tog dana smo zgriješili obilato. 6. c slavio je 143. sat (m)učenja u istoj učionici. Nebo je i dalje tugovalo, a mi sretni, presretni. Glavnu riječ imali su prof. Dominik Špeglić i prof. Filip Pleše. Prvi je sastavio sjajan i izgledom i sadržajem Kahoot kviz, a drugi križaljku na dobrom, starom i nikad zamjenjivom papiru, podijelio učenicima ispite znanja. Provjere su započele. Moram priznati da sam bila oduševljena razinom znanja koju su pokazali, a nakon toga, razdragana radošću zbog slatke pobjede onih koji su pokazali najviše znanja. Naravno, nakon svega, trebalo se opet malo i počastiti. Da ugođaj bude slavljenički i ponovno sivom danu usprkos, upalili smo i cvjetne lampice pa je slavlje bilo u potpuno svečarskom tonu. Ne znamo zašto, no ovi su sati prošli nekako puno brže od ostalih. Ili znamo?! Tako je malo potrebno da od svakog dana učinimo svečanost. Osobito ovakvu izvan plana i programa. Svaki je dan unikatan, neponovljiv pa je takva i ova mala, još jedna lijepa sličica za pamćenje. Jedna od onih koje trajno i zauvijek sačuvamo kao djelić posebne radosti školskog života. Ona unikatna.
Arijana Zakanj Ivasović. prof.
video izradila Neva Margetić, prof.
