U ponedjeljak i utorak (15. i 16. siječnja) moj razred i ja posjetili smo Vukovar, grad koji je gotovo tri mjeseca izdržavao otvorenu agresiju svojih susjeda. Samo dva dana u gradu koji je brutalno i nezakonito sravnjen sa zemljom bila su dovoljna da na vlastitoj koži osjetim da još moraju proći desetci, možda i stotine godina da bi grad uspio zatvoriti otvorene i još uvijek krvave rane.

Najgore što sam zamijetila šećući ulicama ovoga grada jesu tragovi metaka na zidovima civilnih kuća. Ženevskom konvencijom jasno su naznačena sva pravila ispravnog vođenja vojnih sukoba, no strahote koje su se u tom gradu događale uvelike su premašile sve te odredbe. U očima mještana koji su to preživjeli još se uvijek nazire bol. Ti su ljudi vjerojatno bili praktički djeca kada su se morali boriti za vlastiti život. Zamišljam kako je sudjelovati tri mjeseca u borbi koja se vodi nepravedno i nehumano…

Jako me se dojmilo sjećanje koje hrvatski narod ima i još uvijek čuva u svojim muzejima i spomenicima te nesebična želja branitelja grada da svoj život predaju za budućnost. Ta žrtva nije zaboravljena i svaka se osoba zbog njih osjeća zahvalno jer sada stoji na rođenoj grudi.

Svitlana Besednykh, 8. b